CIPELE, MOŽDA

Znate li priču koja se smatra najkraćom kratkom pričom na svijetu?

Navodno ju je napisao Hemingway, a ima samo šest riječi.

Na prodaju. Dječje cipele. Nikad nošene.

Priča je moćna, to se ne može osporiti. U samo šest riječi je kondenzirana tuga, u tom škrtom izrazu
pronašlo se prostora za misteriju. Ne znamo ni što je bilo s djetetom, ne znamo ni tko prodaje cipele,
ne znamo ništa, ali osjećamo, osjećamo da se tu zbiva nešto veliko, a opet tako sitno, sasvim
svakodnevno, ljudsko.

Prošlo je točno pedeset godina i mjesec dana otkako se na nebu iznad Vrbovca zbila najveća avionska
nesreća ovih prostora. Osnovne informacije su za ljude koji ovdje žive opće mjesto: sudar dva aviona,
nitko nije preživio, 176 poginulih, leševi koji padaju s neba. Čovjeku koji se, poput mene, boji leta
avionom čini se da se, u ovom mirnom mjestu, i dalje može osjetiti nešto čudno, nešto nepojmljivo i
tragično, nešto što te neizbježno odredi ako doživiš i nešto što s vremenom ne nestane, u najboljem
slučaju malo izblijedi, jer… sve izblijedi.

Mrtvi ljudi koji su padali s neba na nogama su imali cipele. Neki od njih. U avionima je bilo i djece, to
pouzdano znamo. Zamišljati kako je sve to izgledalo možda bih i mogao, ali se trudim to ne činiti.
Još barem jednu stvar znamo sasvim pouzdano, a to je da ove cipele ne pripadaju nikome od tih ljudi.
One nisu ni podsjetnik na nesreću, nisu simbol, one su tu skoro slučajno.

Samo zato što je čovjeku u životu dosta lakše ako posjeduje cipele.

Ova priča dio je projekta Skulpturopriče, Andrije Škare i Manuele Pauk – svaka priča veže se uz jednu malu skulpturu, a sve ćete ih moći vidjeti na istom mjestu.