(13.2.2023. – 10.3.2022.)
Nataša Vuković, rođena je 1986. u Osijeku. Godine 2008. završava preddiplomski studij na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Diplomski studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu nastavnički odsjek, smjer slikarstvo završava 2012. Tokom studija se usavršavala na dva studijska boravka u Sloveniji i SAD-u. Izlagala na više samostalnih i skupnih izložaba među kojima izdvajamo 5. Bijenale slikarstva, Exporting Zagreb u Nacionalnom Muzeju Gdanjsk u Poljskoj, 32. Salon mladih, Erste fragmenti 10, 24. slavonski biennale te jedini hrvatski predstavnik na NordArt 2018. u Njemačkoj. Njeni radovi nalaze se u privatnim i galerijskim zbirkama. Boravi na umjetničkim rezidencijama u Leipzigu- De/konstrukcija slike, Cité Internationale des Arts u Parizu, i CreArt u Kaunasu u Litvi.
Članica strukovnih udruga HDLU i HZSU. Trenutno živi i radi u Zagrebu.
E-mail: natavukovic@gmail.com
https://www.facebook.com/natasavukovicart/
Instagram (@natovuk)
http://natavukovic.wix.com/natasa
INNER GARDENS
U fokusu predstavljenih radova je kultivacija ljepote, krhkost trenutka i gledanja šire perspektive postojanja. Harmonizirajući sadržaji u kontrastu sa samoljubnom kulturom suvremenog čovjeka gdje sve postaje simulakrum.
Rad je nastao vođen početnom mišlju da je um poput vrta u kojemu su misli sjeme. Ovisno kakve su misli možeš uzgojiti cvijeće ili korov. Svjesnom metafizičkom naracijom i odmakom od distopijskih sadržaja, iako je stvarnost takva, nudim utopijsku alternativu koja bi pobudila nadu, radost i barem malo umanjila generiranje psihoze. Kontemplativni vrtovi, mikrokozmosi u kojima skladno koegzistiraju različiti svjetovi , a ujedno pružaju protutežu utjecaju koji imaju ratne okolnosti, samoizolacija, društvene mreže i mediji na oblikovanje svijesti.
Značajem vrta u doslovnom smislu u vidu raskošne vegetacije, bujanja flore i faune ili prenesenom smislu kao intimnog svetog prostora referiram se na mentalno zdravlje svakog pojedinca. Prikaz vidljivog i nevidljivog; vidljivo bi predstavljalo propadljiv i promjenjiv svijet, razlaganje materije, dok bi nevidljiv bitak bio nepromjenjiv i nepropadljiv. Priroda je kao surovi podsjetnik na tu istinu, da sve nastaje iz suprotnog cikličkog procesa kao npr. budnost i spavanje, dan i noć. Jedno nastaje iz drugoga te čini njihovu cjelovitost. Priroda je jedino što čovjek nije uspio u potpunosti iskontrolirati. Istovremeno magična i stvarna, milosrdna i okrutna. Motivi koji su univerzalni, zajednički cijelom čovječanstvu i pohranjeni u kolektivno nesvjesno. Sveprisutan je motiv središta, ideja da kada netko označi središte svetog prostora simbolično označava središte svijeta, axis mundi. U tom središtu se promatrač, prvotno zbog zrcalnosti epoksidne smole, može ogledati ukoliko nadiđe ego i za razliku od mita o Narcisu u odrazu vidi i drugo sem svog lika, doživljava okolinu i prihvaća da je samo njen dio i privremeni posjetitelj. Svoje romantizirajuće težnje povratka vjere u sposobnost i vrijednost čovjeka, idealu humanizma u čijem središtu jest svestran čovjek koji razvija svoje sposobnosti, slobodan duh koji teži preispitivanju uvriježenih uvjerenja, kao i stjecanju novih znanja, predočavam kroz prisutnost krhkih, magičnih i omraženih bića u imaginariju unutarnjih vrtova.
Nataša Vuković
PRESS:
Radio Vrbovec