19.10.2026. – 15.11.2026.

Klara Rusan (Klarxy) rođena je 1993. godine u Zagrebu. Godine 2013. odlazi na svoju prvu studentsku razmjenu u Vilnius, u Litvi. Preddiplomski studij završava na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, nakon čega se posvećuje ilustraciji, koja je odvodi u Englesku. Godine 2017. diplomira na diplomskom studiju MA Authorial Illustration na Sveučilištu Falmouth, gdje za svoj završni rad osvaja nagradu MA Illustration: Authorial Practice – Award for Outstanding Creative Writing.

Sudjelovala je na brojnim skupnim izložbama, među kojima se ističu Festival ilustracije 36 Mountains, otkupna izložba ERSTE Fragmenti, međunarodna izložba ilustracije Andrew Lanyon and Nature’s Laboratory te izložba Nastavit će se… Strip i vizualna kultura u Hrvatskoj. Prvu samostalnu izložbu održala je 2023. godine u Oris Kući arhitekture u Zagrebu, gdje je predstavila svoj prvi grafički roman Where Do People Go After They Die?. Početkom 2024. godine u Bruxellesu je realizirala drugu samostalnu izložbu, ADHD – Pool of Thoughts. Prve radove iz nove serije Dear Babies… predstavila je 2025. godine u zagrebačkom galerijskom prostoru Urania, u organizaciji Kolekcionarta. Godine 2026. serija je zaokružena u cjelovitu izložbu, koja je predstavljena u Galeriji Kranjčar u Zagrebu.

‘Dear babies,’ je projekt koji obuhvaća seriju slika koje prati i serija pisama posvećenih mojem budućem djetetu ili budućoj djeci, koju ću možda imati a možda i neću. U odrastanju i starenju postoje “check pointovi” u kojima čovjek radi rezime dosadašnjeg života i razmišlja o budućnosti koja tek dolazi.”Check point” može biti Nova godina gdje odlučujemo početi vježbati i jesti bolje, slavlje rodendana nakon kojeg si obećajemo da postajemo bolje osobe, završetak fakulteta gdje nakon obavezne egzistencijalne krize definitivno zaključujemo da postajemo ozbiljne osobe i službeni član društva u kojem živimo. Moj 30. rodendan je u mom slučaju poslužio kao “check point” gdje sam odlučila napraviti rezime trenutnog stanja svog života u više kategorija.
Ponukana raznim svadbama, rođenjima djece svojih prijatelja, sve češćim bolestima i bolovima u ledima zaključila sam da je vrijeme da stanem i nešto zapišem. A kome to zapisati, osim sebi, nego svojoj nerođenoj djeci. Kada bih sebi pričala vrlo brzo bi se sa sobom posvađala i otišla u neozbiljnu stranu. Ako pričam nekome za koga sam fiktivno u ovome trenutku odgovorna možda se natjeram da kažem nešto suvislo i možda pametno ili barem da jednog dana ako do toga dođem mogu dati bogatije odgovore na pitanje: Gdje si bila i što si radila sa 30 godina? 30 godina je taman malo i taman puno. Proživjelo se nešto, neke poslovice i savjete se moglo osjetiti na svojoj koži i uvjerilo se da su klišej s razlogom, a još je toliko toga potrebno shvatiti da bi se postalo mudar i iskusan.
Svaki rad je priča o zasebnoj kategoriji života. Mi ljudi volimo sistematizirati i dijeliti u grupe i hrpe pa je moj način tog sortiranja otišao u smjeru simplificiranog dnevnog horoskopa u novinama. Da bi se svaka priča stavila u dohvatljive okvire prepričavanja priče.
Na kraju dana, kada se sretnemo s nekim nakon dugo vremena na cesti uvijek pitamo:
Kako zdravlje?
Kako ljubav?
Kako obitelj?
Kako posao?
I nekako se, između odgovora na ta jednostavna pitanja, smjesti gotovo cijeli jedan ili više paralelnih život.