SKULPTUROPRIČA 2
JABUKA, SVAKAKO
Silno, baš mu se silno jela jabuka.
Nije znao odakle za želja, nije inače bio veliki ljubitelj jabuka, tu i tamo bi pojeo bananu, katkad krušku ili komadić ananasa na rijetkim hotelskim doručcima, jagode su ga ostavljale ravnodušnim, trešnje je nominalno volio, no ta se ljubav nije očitovala učestalošću konzumacije, mandarine i naranče bi znao kupiti i onda bi ih tjednima gledao kako propadaju, malo po malo, u neopjevanoj zdjeli za voće, ali jabuka, odakle sad jabuka?
Želja je bila jaka, strašna, gotovo nepodnošljiva, nikad prije nije osjetio toliko snažan poriv da zarije svoje zube u nešto i to u nešto toliko obično kao što je jabuka. Zamišljao je kako mu sjekutići prodiru prvo kroz oporu i elastičnu koru koja pod njima ipak popušta – heeeeej, svaka čast elastičnosti, ali sjekutići su to! – kako kroz rupice koje su njegovi zubi napravili prvo u usta uđe kaplja soka, ma manje od kaplje, natruha kaplje, slatkog i kiselog istovremeno, pomalo i gorkastog, tek tamo daleko, u naznakama, a onda se probije do mesa jabuke. O, to meso! Pod zubima škripi i gotovo krcka, hrskavo i podatno u isti mah, a pri svakom pokretu jezika iz njega teče taj perfektni sok, isti onaj kojeg je maloprije bila samo kap, a sad ga ima u izobilju, tog soka koji osvježava i hrani, soka čiji je okus toliko moćan kao da nije s ovog svijeta, soka koji je jak i blag, crven i žut, soka u kojem se krije početak i kraj čovječanstva.
Odjenuo se i stavio kapu. Vani je bilo hladno. Mjesec studeni, a taj ovdje, na sjeveru, ne uzima taoce. Bio je prvi put u gradu pa nije znao gdje pronaći jabuku, ali to ne bi trebalo biti preteško.
Hodao je ulicama, zavirivao iza uglova, prolazio pored kavana i trgovina cipelama, cvijećem i čavlima. Od mjesta na kojem bi mogao kupiti jabuku ni traga. Pitao je prolaznika, ovaj ga je uputio prema tržnici. Pronašao ju je, ali bila je zatvorena. “Srijedom i nedjeljom”, rekao mu je drugi čovjek kojeg je sreo tog maglovitog jutra, “tržnica radi samo srijedom i nedjeljom, a danas je četvrtak. To znači da ste zakasnili. Ili uranili, kako se uzme.”
Još je malo lunjao, vrzmao se, zapitkivao rijetke prolaznike, a oni su ili slijegali ramenima ili ga upućivali u neke daleke trgovačke centre za koje moraš imati auto, a on nije imao auto, imao je samo želju da pojede jabuku, običnu jabuku.
Umorio se od tog silnog hodanja, potraga je trajala već dugo, a njegova želja je promijenila oblik i pretvorila se u najobičniju glad, ni po čemu posebnu. Naišao je na pekarnicu i ondje je kupio kiflu.
Imala je okus po kartonu.
Ova priča dio je projekta Skulpturopriče, Andrije Škare i Manuele Pauk – svaka priča veže se uz jednu malu skulpturu, a sve ćete ih moći vidjeti na istom mjestu.
